CRNE RUPE I TOME SL.

36
Share
Copy the link

…ništa nije bilo tako svetlo kao njegova koža, i ništa tako tamno kao trenutak u kom napušta prostoriju… I ništa tako eksplozivno kao dodir dve sluzokože, ništa tako nežno kao njegov dolazak, ništa tako teško kao čekanje, i ništa tako lako kao *azam…

Misao se vraćala svome poreklu – rastvarala se u čulnosti, u materiji. Nemušta, jezikom kojim dodiruje, prstima koji koračaju, trbuhom kojim pamti. Onda opet nazad, pokušavajući da složi reči kao da teče krv, kao kada se nadimaju pluća, pulsiraju žlezde, diše koža.
Ni blizu.
Nije mogla da stane u njega, iako je bila pripijena svom dužinom. Kao da se između dva tela uglavljivalo galaktičko rastojanje.

(“Baš galaktičko…?” pitao je Miloš.
“Baš.” rekla je Matora Riba.)

Nije mogla da stane u njega, nije mogla proći kroz njega.

“Kud’ si krenula, ženo…?!” osetila je podrhtavanje trbuha pod šakom, od smeha kojim ju je posuo, kao brašnom. Bila je bela. Bez boje, tačnije.

“Hoću da prođem kroz tebe” uzvratila mu je smehom. Bila je mrtva ozbiljna, pod brašnom. Bila je bela (tačnije – bez boje), mrtva ozbiljna, bila je pripijena i daleko kao Andromeda. Smejala se. Pokušala je da natera sve duge lance CH4 da se smeju, pizda li vam materina *anska, ko bi reć’ da će se toliko iskomplikovati.
Komplikovano je.

Neki atomi u njoj su svedočili Veliki prasak, njeno telo je svedočilo… božegospodedragi, informacije bi morale umirati, MORALE UMIRATI, kad je već nemušta.

Sećaš se, nije umela ni da bekne, vlasnica tuđih glasova u šumi istorije gde jednom stablu pripada Ovidije koji zatiče Narcisa u lovu i nju, Eho u čežnji. Sećaš se, Narcis je tražio od nje da se pokaže.
“Hajde, sastanimo se” pozvao je Narcis Eho koja se još skrivala, i ona, kao nikada pre, radosno ponovi: ” …sastanimo se…” da bi:
– izašla iz skrovišta,
– obavila ruke oko Narcisovog vrata, govoreći telom ono što nije mogla glasom,
– Narcis ostao zgađen.
“Radije ću umreti nego da moje je tvoje! ” uzviknuo je Narcis, bežeći pred Eho, uplakan.
“… moje je tvoje…” ponovila je prezrena Eho.

“Informacije bi morale umirati, vidiš Miloše…” Matora Riba se okrenula Milošu, jer Hokinga nije bilo tu da joj razjasni šta se zapravo desilo sa crnom rupom, i dal’ će te informacije crći, ili neće, ili će ostati u Ovidijevim metamorfozama, iako je crk’o latinski jezik, ili nije…
Bilo je komplikovano.
Bilo je živo.
Opiralo se pojmu.
Tvoje tijelo moja kuća.
Gde je, bre, ključ?!